Trekking kruga oko Annapurne, trekking do baznog logora Annapurne i Poon Hill Trek u Nepalu mogu se proći jedan za drugim kao svojevrsni veliki krug (niže pronalaziš sve potrebne informacije), ali riječ je o tri posve različite rute koje se mogu prijeći i zasebno.
Uz bazni logor Everesta, to su bez ikakve sumnje neki od najpopularnijih i najspektakularnijih trekkinga na cijeloj Himalaji. Sve spomenute trekkinge prošao sam osobno, samostalno, bez vodiča i bez nosača, u društvu tate, koji više nije mladac! Ovdje je video s trekkinga (na talijanskom, ali možeš uključiti titlove).
Bilo da si neovisan putnik koji voli sve organizirati sam ili samo skupljaš informacije kako bi se potom oslonio na neku agenciju ili lokalnog vodiča, na ovom blogu naći ćeš sve informacije i savjete za to i za što bolju organizaciju svojeg putovanja u Nepal, ali prije toga, kao što sam obećao, razjasnimo neke stvari.
Brzi izbornik

Zora u Manangu.
U ovom vodiču cijene su izražene u lokalnoj valuti zvanoj „nepalska rupija”, često skraćeno jednostavno „NPR”. Tečaj je otprilike 1€ = 170 NPR. Za aktualni tečaj savjetujem ti da pogledaš ovu stranicu.
Kao što sam već rekao, ta se tri trekkinga često miješaju; neki misle da je riječ o istoj stvari jer ih mnogi (uključujući mene) na kraju prođu jedan za drugim i tako ih u biti spoje u jedan trekking, ali zapravo nije tako, a karta ispod bi s te strane trebala biti dovoljno jasna.

Treba uzeti u obzir i to da su se od 1977. – kada je područje službeno otvoreno za turizam – do danas „standardne” rute, ili barem one nametnute zbog nedostatka cesta, osobito kad je riječ o krugu oko Annapurne, promijenile, i to ne malo.
Cesta koja je velikim dijelom zamijenila izvornu stazu sada omogućuje u biti beskrajno mnogo polaznih i završnih točaka duž kruga. I druga dva trekkinga (bazni logor i Poon Hill) nude više varijanti i mogu se kombinirati, u cijelosti ili dijelom, kako god ti odgovara.
Evo kratkog uvoda u te tri rute koji će, nadam se, malo razjasniti stvar.
Prije svega, iako je riječ o krugu pa bi se mogao proći u oba smjera, 99 % ljudi ga prolazi u smjeru suprotnom od kazaljke na satu jer je tako dnevna visinska razlika postupnija i imaš više vremena za aklimatizaciju prije nego što se uputiš na prijevoj Thorung na 5416 metara.
Izvorni krug počinjao je u selu Dumre, završavao u Beniju i prolazio se otprilike 23 dana. Danas od tih 23 dana samo 5 zahtijeva pravi trekking, a ostatak rute, ako želiš, možeš proći autobusom, odnosno džipom na dionicama do kojih autobusi ne dolaze, ali proći ga u pet dana ipak je nerealno zbog aklimatizacije i besmisleno jer bi se propustio veći dio rute.
Treba međutim reći da je 2010. na sreću pokrenut projekt pod nazivom NATT (New Annapurna Trekking Trail), koji u biti predviđa alternativnu rutu zahvaljujući kojoj se u velikoj mjeri izbjegava hodanje uz cestu. Neke dionice izvorne rute ipak još nemaju alternativu pa se potpuno preskaču, čime se cijela ruta znatno skraćuje i prolazi se u otprilike 10–15 dana, ovisno o odabranom itineraru.
Ako te zanima proći NATT, ovdje je fantastičan vodič (na engleskom), od Besisahara do Nayapula, s preciznim uputama kako, gdje je moguće, izbjeći cestu. Vrijeme hoda u tom je slučaju otprilike 15–20 dana.
Kao što si naslutio, nitko više ne kreće iz Dumrea; novom polaznom točkom smatra se selo Besisahar, gdje mnogi (uključujući mene) ipak uhvate autobus/džip do jednog od sela više uz dolinu. Ja sam tako stigao do sela Ngadi, 13 km više, jer ta dionica (Besisahar – Ngadi) nije nimalo spektakularna i mora se proći uz prašnjavu, prilično prometnu cestu; dalje u vodiču nalaziš sve informacije o mogućim polaznim točkama.

Uspon prema prijevoju Thorong.
I završna točka, izvorno određena u Beniju, s godinama se prilično promijenila. Trenutačno većina ljudi svoj krug završava u selu Muktinath, čim prijeđe prijevoj Thorung. Odande je naime moguće uhvatiti autobus/džip koji te vraća sve do Pokhare, no i tu je opcija doista mnogo pa ću ih pokušati navesti najbolje što mogu.
Time bi ti, nadam se, bilo prilično jasno što se smatra krugom oko Annapurne, a sada je vrijeme da ukratko progovorimo o druga dva trekkinga.
Krug oko Annapurne ukratko:
Od 10 do 20 dana, ovisno o odabranom itineraru i vlastitom tempu.
Što se tiče težine, ovo je bez sumnje najteža od tri rute, osobito ako se penje na brzinu i nije se baš u formi; visina se može itekako osjetiti, a prijevoj Thorung na 5416 metara mogao bi biti nepremostiva prepreka.
Svejedno je to trekking koji može završiti jako puno ljudi; nekima će možda trebati koji dan više ili možda pomoć nosača, ali ako možeš hodati barem 4–5 sati dnevno nekoliko dana zaredom, onda imaš odlične izglede da uspiješ!
Prije svega, svi upravo navedeni nazivi u biti označuju istu rutu. Trekking, kao što i samo ime kaže, vodi do baznog logora Annapurne (4130 metara). Nije riječ o krugu, nego se u biti penje i silazi istom stazom, a moguće varijante nalaze se samo u dnu doline. Ukratko, od Chomronga prema gore postoji samo jedna staza i ovaj put nema cesta koje treba izbjegavati.
Cijeli se trekking može prijeći u samo 5 dana s polaskom iz Pokhare, a činjenica da se dosegne „samo” 4130 metara baznog logora čini ga znatno popularnijim i relativno lakšim od Kruga. Staza do baznog logora Annapurne bez sumnje je najutabanija u cijeloj zemlji; hodati a da ne vidiš nijednog drugog trekera tijekom jeseni i proljeća praktički je nemoguće.

Masiv Annapurne.
Trekking do baznog logora Annapurne ukratko:
Od 5 do 8 dana, ovisno o ruti koju odabereš u dolini i naravno o vlastitom tempu. Razina težine nije visoka, staza je izuzetno utabana, a sljedeći lodge nikad nije predaleko, ali naravno, treba hodati. Vidio sam nekoliko ljudi koji su očito bili van forme kako stižu sve do baznog logora, pa je uz malo strpljenja i upornosti to ruta izvediva za mnoge.
Poon Hill je najlakši od tri trekkinga i, iskreno rečeno, iako se može shvatiti kao zaseban trekking, zapravo se može promatrati kao završni dio današnjeg kruga oko Annapurne prijeđenog u suprotnom smjeru. Najviša točka na ruti je Poon Hill na 3210 m, brdo koje se uzdiže pokraj sela Ghorepani i pruža fantastične poglede na masiv Annapurne.
Ruta se može proći u obliku kruga, zbog čega je manje monotona od staze do baznog logora. S polaskom iz Pokhare u pravilu su dovoljna 4 dana, što uz nisku prosječnu visinu čini ovaj trekking nedvojbeno najlakšim od tri; po popularnosti je usporediv s baznim logorom Annapurne, s tom razlikom što se na ovoj ruti nalazi mnogo lokalnih turista.

Zora na Poon Hillu.
Poon Hill trek ukratko:
Od 4 do 5 dana više je nego dovoljan vremenski raspon. Što se tiče težine, to je bez sumnje najlakša ruta od tri. Ako možeš hodati 4–5 sati dnevno, nećeš imati nikakvih problema da je završiš; visina nikako ne bi trebala biti problem.
Za kraj ovog kratkog uvoda: kao što ćeš vidjeti niže, tri se trekkinga mogu kombinirati i cijela se ruta može prijeći u 20–30 dana.
Ako čitaš ovaj članak, vjerojatno si već donio odluku, ali ako se još premišljaš, želim reći dvije riječi o izboru koji je za mnoge težak kad imaju možda samo dva tjedna za trekking u Nepalu: krug oko Annapurne ili bazni logor Everesta?
Prije svega, oba su trekkinga prekrasna, ali ako baš moram reći što preferiram, odabrao bih Krug jer je krajolik puno raznolikiji. Kreće se iz gotovo tropske klime pa sve do 5416 metara prijevoja, a osim toga, budući da je riječ o krugu, svaki je dan drukčiji i nisi prisiljen penjati se i spuštati istom stazom.
Još dvije stvari zbog kojih se priklanjam krugu jesu to što je izrazito manje prometan/popularan od trekkinga do baznog logora Everesta. Da se poslužim tatinim izrazom nakon što smo naišli na pravu gužvu kod jednog visećeg mosta: „Kao da smo na stazi koja vodi do Tre Cime di Lavaredo!” A naše je iskustvo bilo u proljeće; ne usuđujem se zamisliti kakva je situacija u jesen.
Još jedan razlog zbog kojeg bih preporučio krug jesu troškovi. Hrana i smještaj u prosjeku su 30 % jeftiniji nego na baznom logoru Everesta, a osobito ako se ovaj potonji odluči prijeći uz let do Lukle (praktički prisilan izbor ako imaš samo dva tjedna), krug će te koštati praktički upola manje nego bazni logor Everesta.
Kad se sve to uzme u obzir, bazni logor Everesta i dalje ima svoj šarm, a konačni izbor naravno ovisi o tebi; sve što sam dosad rekao samo je moje skromno mišljenje.

Odmah izvan sela Churi Letdar.
Krenimo od vize za ulazak u zemlju. Viza je obvezna, ali na sreću vlasnici talijanske putovnice (s rokom valjanosti duljim od 6 mjeseci) dobivaju vizu zvanu Visa On Arrival (VOA) u trenutku ulaska u zemlju (pravila ovise o državljanstvu, zato provjeri što vrijedi za tebe). Postupak je iznimno jednostavan i jasan, ali nažalost nije besplatan.
Postoje tri mogućnosti:
15 dana – 30 USD.
30 dana – 50 USD.
90 dana – 125 USD.
Viza se lako može produljiti do najviše 150 dana po kalendarskoj godini (1. siječnja – 31. prosinca), iako to nije baš jeftino. Ovdje pronalaziš troškove; vjerojatno je bolje izaći i ponovno ući s novom vizom, u svakom slučaju s turističkom vizom nije moguće ostati u zemlji dulje od 150 dana po kalendarskoj godini.
Službeno se traže i dvije fotografije veličine za putovnicu kako bi se postupak izdavanja vize dovršio nakon dolaska u zračnu luku/na kopneni granični prijelaz, ali ako ispuniš online obrazac, nisu potrebne i vjerojatno ćeš po dolasku uštedjeti poprilično vremena, osobito u zračnoj luci u Katmanduu, gdje možeš otići ravno na imigracijsku kontrolu bez ispunjavanja obrasca na licu mjesta. Preporučujem da to napraviš.
Viza u zračnoj luci Tribhuvan teoretski se može platiti kreditnom karticom, ali u praksi, koliko sam pročitao, ovisi o danu! Ja sam pokušao i rekli su mi da nije moguće; u svakom su slučaju prihvaćene sve glavne valute (uključujući euro), a da izbjegneš nepovoljan tečaj, idealno bi bilo platiti u američkim dolarima, ali ne bih se previše zamarao time osim ako ih već nemaš.
Što se tiče kopnenih graničnih prijelaza (ovdje je cijeli popis), čini se da se prihvaćaju isključivo američki dolari, pa se prema tome pripremi.
Nepal ne zahtijeva nikakva obvezna cijepljenja, ali preporučuju se hepatitis A i B.

Vrh Annapurne II viđen iz Upper Pisanga.
Za tri rute o kojima govorim u ovom vodiču (krug, bazni logor, Poon Hill) potrebne su dvije dozvole:
TIMS (Trekker’s Information Management System)
TIMS je u biti tijelo koje prikuplja opće informacije o raznim trekerima, uključujući itinerare, kako bi se olakšale i financirale eventualne akcije spašavanja, a uz to regulira i trekking aktivnosti u zemlji. Dozvola vrijedi godinu dana i traži se i za druge trekkinge (ne za Everest).
Košta 2000 rupija, otprilike 15 €.
Napomena: Nažalost, od 1. travnja 2023. TIMS više nije moguće dobiti ako te ne prati vodič. U biti, prijeći bilo koji trekking u regiji Annapurne bez vodiča više nije dopušteno. Smatram da je to prava sramota, još jedna odluka diktirana pohlepom koja se skriva iza „sigurnosnih razloga”. Nadam se da će nepalska vlada u budućnosti preispitati odluku, ali trenutačno je to stvarno stanje stvari.
Ažuriranje iz listopada 2023.:
Jedna čitateljica bloga javila mi je da zasad uopće nisu strogi. Prenosim što mi je rekla: „Na checkpointima pitaju jesi li u pratnji vodiča ili nosača, ali čak i ako odgovoriš da nisi, stave ti pečat i sretan put, zasad je tako.”
Ažuriranje iz travnja 2024.:
Susreo sam jednog putnika koji mi je potvrdio upravo rečeno.
Ažuriranje iz svibnja 2024.:
I dalje je moguće dobiti TIMS bez pratnje vodiča.
Ažuriranje iz listopada 2024.:
Čini se da TIMS više nije potreban za trekking u regiji Annapurne.
ACAP (Annapurna Conservation Area Project)
ACAP je u biti nacionalni park koji obuhvaća masiv Annapurne, unutar kojeg se nalaze sve tri rute opisane u ovom vodiču; riječ je o prvom nacionalnom parku, ujedno i najvećem zaštićenom području u zemlji.
Dozvola vrijedi za jedan ulazak, pa ako prijeđeš sve tri rute jednu za drugom, nema nikakva problema. Ako međutim, na primjer, prijeđeš krug, vratiš se u Pokharu (i tako napustiš park), a zatim želiš ići do baznog logora ili na Poon Hill, morat ćeš ponovno platiti.
Košta 3000 rupija, otprilike 20 €.
Preporučujem da obje dozvole dobiješ u Katmanduu ili Pokhari; teoretski je to moguće i u Besisaharu (po višoj cijeni od 6000 rupija za ACAP, TIMS se, čini se, u Besisaharu ne može dobiti).
Postupak je doista jednostavan: u Katmanduu je dovoljno doći u Tourism Board, koji se nalazi otprilike 2 km od glavnog turističkog područja Thamel (lako se može doći pješice); ured radi od 10:00 do 17:00, a preporučujem da dođeš čim otvori kako bi izbjegao nepotrebne redove.
Dok se turistički ured u Pokhari nalazi nadomak autobusnog kolodvora, i on radi od 10:00 do 17:00.
Naravno, za dozvole se možeš obratiti i lokalnoj agenciji, ali troškovi rastu i ne smatram da je to uopće potrebno: postupak je u pravilu brz i jednostavan, a sve se izdaje odmah.
Za obje dozvole trebaju dvije fotografije (ukupno četiri), ali barem u uredu u Katmanduu fotografiraju te besplatno na licu mjesta pa se ne bih previše brinuo; pretpostavljam da je isto i u Pokhari.
Napomena: Prilikom ispunjavanja obrazaca, među raznim podacima (broj putovnice, itinerari itd. itd.) tražit će se i broj tvog putnog osiguranja. Jedina tri osiguranja koja pokrivaju tu aktivnost (koliko mi je poznato) jesu World Nomads, koji omogućuje osiguranje trekkinga do 6000 metara ako ga dodaš kao dodatnu aktivnost, TrueTraveller, koji uz paket „Extreme Pack” nudi pokriće za trekking iznad 4600 m, i naposljetku SafetyWing, koji pokriva trekking do 6000 metara uz paket „Adventure Sports”. Kao što sam ranije rekao, većina drugih osiguranja staje na 3500 metara, a neka i niže.
Ažuriranje iz listopada 2024.:
Čini se da više nije obvezno dokazivati da imaš putno osiguranje, ali ga svejedno preporučujem.
Za kraj, Nepal ne zahtijeva nikakva obvezna cijepljenja, ali preporučuju se hepatitis A i B.

Manang viđen odozgo.
Najprije recimo da bi se, uz pravu fizičku pripremu i pravu opremu, sve tri rute tehnički mogle proći tijekom cijele godine. Proljeće i jesen su međutim bez sumnje najbolje razdoblje za trekking u regiji Annapurne.
Ukratko:
Temperature su ugodne, a dani su većinom vedri, uz iznimku nekoliko rijetkih dana i kasnog poslijepodneva kada vrhove počnu prekrivati oblaci.
Ujedno je to sezona cvatnje žutih, crvenih i ružičastih rododendrona koji na niskim visinama stvaraju spektakl boja. Nakon jeseni to je druga glavna sezona i ujedno drugo najbolje razdoblje (s klimatskog gledišta) za trekking. Mislim da je to pravi kompromis između vremena i gužve na stazama; na velikim visinama i rano u sezoni, ovisno o godini, mogao bi naići na mnogo snijega.
Ako te zanima, svibanj je i vrijeme festivala Tiji u Lo Manthangu u regiji Upper Mustang. Festival traje tri dana i odvija se unutar kraljevske palače.
Ljeto je u Nepalu sezona monsuna; osobito na niskim visinama može biti doista vruće, ali što se više penješ, temperature postaju ugodnije. U većem dijelu regije pada dosta kiše, uz prisutnost pijavica i komaraca. Ipak, postoji golema razlika između južne strane masiva (bazni logor i Poon Hill), gdje pada doista puno kiše, i sjeverne strane (Manang, Upper Pisang, Muktinath), gdje je količina padalina znatno manja.
Vegetacija je u ovom razdoblju posebno bujna, moguće je diviti se cvatnji divljeg cvijeća, a rijeke i slapovi su na svom vrhuncu.
U biti, ljeto može biti dobro razdoblje za prelazak kruga ili općenito za sjeverni dio masiva, dok je užasno razdoblje za Poon Hill i bazni logor Annapurne; staze su doista malo prometne, a cijene su sukladno tome niske.
Ako te zanima, za vrijeme punog mjeseca u kolovozu možeš sudjelovati na festivalu Yarlung mela u Muktinathu.

Zora u Muktinathu.
Ovo se smatra savršenom sezonom za trekking u Nepalu: nakon monsuna dani su bistri, temperature izvrsne, a snijega, čak i na velikim visinama, praktički nema.
Podrazumijeva se da je to i daleko najprometnije i najskuplje razdoblje godine, osobito listopad, jer rujan može biti blago kišovit, osobito na niskim visinama, dok u studenome temperature počinju padati, ali su i dalje ugodne.
Ako te zanima, jesen je i sezona festivala u Nepalu; dva od najvažnijih hinduističkih festivala odvijaju se u tom razdoblju, Dashain i Tihar.
Tijekom zime može biti doista hladno, a osobito na velikim visinama ne preporučuje se trekking jer je vjerojatno mnogo snijega. Sve u svemu to je ipak dobra sezona, osobito na niskim visinama; padaline nisu česte, a dani su uglavnom vedri.
Krug oko Annapurne međutim apsolutno se ne preporučuje (prijevoj Thorong ostaje zatvoren zbog snijega i do ožujka), ali bazni logor, a osobito Poon Hill, mogu se proći bez većih poteškoća.
Ako te zanima, festivali u ovom razdoblju su: Tamu Loshar, Gyalpo Losar i Mageshangrati, a slavi se i Božić.
Prije nego što progovorim o raznim polaznim točkama, evo potpune karte kruga i tablice sa sažetkom onoga što su u pravilu najpopularniji itinerari.


Mi smo odabrali svojevrstan standardni itinerar, ali bez dionice od Muktinatha do Jomsoma, radije dodavši trekking do Poon Hilla i onaj do baznog logora Annapurne. Naravno, svaka je opcija valjana; jedina koju ne bih preporučio jest Kratki itinerar: svesti trekking u biti samo na prijevoj Thorong bila bi prava šteta, a da ne spominjem da bi te penjanje tako visoko i tako brzo moglo dovesti do problema s visinom.
Iz današnje perspektive vjerojatno bih odabrao doći sve do Jomsoma jer je ruta, i iz autobusa i prema pričama drugih putnika, doista slikovita, dok je od Jomsoma prema dolje krajolik sličan prvom dijelu kruga. Ako dakle nemaš puno vremena, mogao bi je potpuno preskočiti ili uhvatiti autobus Jomsom – Tatopani i nastaviti odande.

U biti je moguće započeti trekking bilo gdje između Besisahara i Mananga, ali autobusom se može stići samo do Ngadija; odande se ili nastavlja pješice ili se uzima džip. I ovdje je svaka opcija valjana, ali toplo ti savjetujem da ne hodaš od Besisahara do Ngadija jer na toj dionici nema alternative cesti, koja je tu doista prometna i prašnjava; praktički to nitko ne radi.
Dvije najpopularnije polazne točke su Syange i Jagat, do kojih se stiže džipom, a druga se obično preferira u odnosu na prvu. Mi smo odabrali autobus do Ngadija, odnosno 10 i 14 kilometara niže niz dolinu, što otprilike znači jedan dan hoda više. Ako imaš vremena, preporučujem to jer je staza doista ugodna, a autobus je jeftiniji od džipa.
Chame i Tal, malo više, još su dvije valjane opcije ako nemaš puno vremena; iza Tala osobno ne vjerujem da ima puno smisla.

Kao i za polazne točke, postoji nekoliko mogućnosti i za završne točke nakon što se prijeđe prijevoj Thorong. Kao što sam ranije rekao, mi smo odabrali Muktinath, odande smo uhvatili autobus do Tatopanija i započeli trekking prema Poon Hillu. Mnogi se nakon dolaska u Muktinath vraćaju ravno u Pokharu.
Još jedna doista popularna završna točka je Jomsom, odakle, ako želiš i budžet dopušta, možeš uzeti let do Pokhare. Alternativa je autobus Jomsom – Tatopani (popularan izbor jer mnogi misle da je potrebno hodati uz cestu, ali zapravo, ako se prati NATT, to nije potrebno) ili autobus Jomsom – Pokhara, odnosno prijeći krug u cijelosti sve do Nayapula.
I ovdje je izbor naravno isključivo na tebi, ali mislim da su dvije najbolje opcije, osobito ako nemaš puno vremena, Muktinath i Jomsom.
Itinerar koji slijedi osmišljen je tako da se hoda samo od jutra do ranog poslijepodneva (uz nekoliko rijetkih iznimki), ukupno 5–6 sati dnevno, a ručak se jede tek po dolasku na odredište. U pravilu se kreće oko 7 ili 7:30, a stiže najkasnije oko 13:00 ili 14:00. Vjerojatno smo malo brži od prosječne osobe pa ako nakon prvih dana računica ne štima, prilagodi se prema tome.
Postoje barem tri dobra razloga za primjenu ove strategije:
Još nešto što treba imati na umu jest da se zapravo možeš zaustaviti praktički bilo gdje na putu. Osobito na niskim visinama sela su sva na maloj udaljenosti jedno od drugog pa se preporučene etape mogu mirne duše zamijeniti sljedećim selom. Uz to i lodgea/tea housea između sela ima doista mnogo, što u biti daje beskonačno mnogo mogućnosti za zaustavljanje ako si umoran ili jednostavno želiš nastaviti hodati još malo nakon što stigneš na određeno odredište.
Naposljetku, preporučujem da preuzmeš Organic Maps; aplikacija radi i offline nakon što se preuzmu karte i mislim da je fantastičan alat za prelaženje trekkinga.
Napomena: Cijela je staza označena bijelom i crvenom bojom, ali mislim da, osobito na prvom dijelu (okvirno od Ngadija do Timanga), ima dionica na kojima je povoljnije hodati uz cestu umjesto slijediti tu signalizaciju, koja te često tjera na veliku visinsku razliku da bi te potom kilometar dalje opet spustila na cestu. Uvijek baci pogled na Organic Maps i procijeni isplati li se doista.

Visinski profil kruga oko Annapurne.
Dan 1. Autobus Pokhara – Besisahar (4 sata, 108 km) ili autobus Katmandu – Besisahar (7 sati, 184 km) / Autobus Besisahar – Ngadi (1 sat, 13 km) / Hodanje Ngadi – Ghermu (2:45 sata, 9,3 km)
Besisahar (760 m) – Ngadi (840 m) – Lampata (1017 m) – Bahundanda (1223 m) – Ghermu (1108 m)
Mi smo prošli kroz Pokharu jer smo imali vremena i mislili smo da je prekid putovanja dobra ideja, ali to apsolutno nije nužno; dapače, iz današnje perspektive možda bih odabrao izravni autobus iz Katmandua.
Iz Katmandua autobus polazi s autobusnog kolodvora Gongabu (Gongabu Bus Park), a cijena je 500–600 rupija. Ima nekoliko polazaka dnevno, ali preporučujem da kreneš rano ujutro (prvi bi autobus trebao biti u 6:45); idi na autobusni kolodvor dan prije, kupi kartu i potvrdi vrijeme polaska.
Ako pak želiš proći kroz Pokharu, autobus Katmandu – Pokhara polazi s ovog mjesta; gotovo svi smještaji/agencije traže 700 rupija, ali mi smo uspjeli dobiti dvije karte za 1300. Autobus Pokhara – Besisahar polazi pak s Tourist Bus Parka (odredište autobusa Katmandu – Pokhara), prvi polazak u 7:00; mi smo platili 500 rupija po osobi preko hotela, ali se, čini se, može platiti manje.
S posljednje stanice u Besisaharu (gdje svi izlaze) može se organizirati prijevoz džipom do bilo kojeg odredišta na ruti, ali preporučujem da pričekaš lokalni autobus koji prolazi često i nastaviš do Ngadija (posljednja stanica); košta 300 rupija. Ako želiš, mogao bi izaći u Bhulbhuleu (200 rupija) i nastaviti pješice, ali hodao bi uz cestu i iskreno, ništa ne propuštaš. Ako pak nemaš vremena ili jednostavno želiš krenuti više, sada je trenutak da uzmeš džip do jedne od drugih polaznih točaka.
U pravilu, ako se odlučiš džipom stići u Syange ili Jagat tijekom ovog dana, i dalje možeš slijediti itinerar do u slovo, mijenjajući isključivo polaznu točku 2. dana. U svakom slučaju drži dozvole pri ruci jer je u Bhulbhuleu prvi checkpoint; ja to nisam znao pa sam se morao popeti na krov autobusa da ih izvadim iz ruksaka.
Od Ngadija je staza do Ghermua doista ugodna i preporučujem je. Mi smo noć proveli u lodgeu Crystal: soba, wifi i topli tuš besplatno uz plaćanje večere i doručka. Momak nam je međutim sljedećeg jutra naplatio 10 % ukupnog iznosa kao uslugu; bila je to prva noć pa to nismo znali, ali to apsolutno nije uobičajeno, nitko drugi na ruti nije to čak ni pokušao; vjerojatno u mjestu ima boljih opcija.

Staza koja vodi do Ghermua.
Dan 2. Hodanje Ghermu – Tal (5 sati, 15 km)
Ghermu (1108 m) – Jagat (1250 m) – Chyamch (1367 m) – Tal (1633 m)
Ako kreneš iz Syangea/Jagata, to je otprilike 1 km odnosno 4 km manje, pa vjerojatno 4–4,5 sata do Tala.
Iz Ngadija bi, ako želiš, mogao ostati na visini i uzeti gornju stazu koja potpuno izbjegava cestu, ali je mnogo teža i produljuje rutu za 3 km, ili se spustiti prema selu Syange prelazeći rijeku i slijediti cestu do Chamjea, gdje se rijeka ponovno prelazi i izlazi se na stazu koja vodi do Tala.
Mi smo odabrali cestu i iskreno, uopće nije bila problem; možda je to zato što je rano ujutro još malo prometa, ali na otprilike 7 km ceste od Syangea do Chamjea nije prošlo više od 10 džipova. Na tih 7 km moguće je i uzeti manje zaobilaznice koje te vode na staze koje teku paralelno s cestom, ali to je sve jedno u biti beskorisno penjanje i spuštanje; nakon što smo prešli prvu, dosadilo nam je i hodali smo uz cestu.
U Chamjeu se ponovno prelazi rijeka i hoda se par kilometara doista ugodnom stazom prije završne rampe koja vodi do sela Tal.
U Talu smo noć proveli u River View Guest Houseu; i ovdje smo sobu (s kupaonicom i toplom vodom) dobili besplatno u zamjenu za cijenu obroka, ali bez wifija.

Selo Jagat.
Dan 3. Hodanje Tal – Timang (5 i pol sati, 13 km)
Tal (1633 m) – Karte (1781 m) – Dharapani (1844 m) – Odar (2131 m) – Bagarchhapad (2059 m) – Danque (2139 m) – Timang (2578 m)
Od Tala toplo preporučujem da hodaš stazom koja, kad se leđima okreneš selu, teče desnom stranom doline (dok cesta teče lijevom stranom, s druge strane rijeke) sve do sela Dharapani, gdje se cesta i staza ponovno spajaju. Staza je malo teža od ceste, ali pogledi su vrijedni toga i sve u svemu to je doista ugodna dionica.
Od Dharapanija do Timanga preporučujem da hodaš uz cestu; ima nekoliko označenih prečaca koje se isplati proći, ali većinom slijedi cestu.
Timang je doista simpatično selo okruženo planinama; mi smo spavali u Hotelu Manaslu, lijepe sobe, odličan topli tuš i wifi, sve besplatno, platili smo samo obroke.

Selo Chame.
Dan 4. Timang – Dhikur Pokhari (6 sati, 20 km)
Timang (2578 m) – Chhitepu (2636 m) – Koto (2656 m) – Chame (2726 m) – Talekhu (2838 m) – Bratan (2932 m) – Dhikur Pokhari (3211 m)
Ovaj se dan hoda praktički cijelo vrijeme uz cestu, ali moram reći da ni ovaj put to apsolutno nije bio problem: promet je praktički nepostojeći, a povremeno postoji mogućnost uzeti stazu koja teče uz cestu.
Do Brathanga je ruta relativno laka, mjestimice ravna, a zatim počinje stalan uspon do sela Dhikur Pokhari.
Spavali smo u Hotelu Kamala i ovaj put ga mogu preporučiti: lijepa soba i besplatan wifi uz plaćanje obroka, topli tuš se plaća.

Zora u Dhikur Pokhariju.
Dan 5. Dhikur Pokhari – Ngawal (5 i pol sati, 14 km)
Dhikur Pokhari (3211 m) – Upper Pisang (3303 m) – Ghyaru (3695 m) – Ngawal (3669 m)
Od Dhikur Pokharija imaš dvije opcije: slijediti oznake prema Lower Pisangu i hodati uz cestu do Mananga ili krenuti prema Upper Pisangu i uzeti stazu koja vodi na visini (dosežu se gotovo 4000 m nadmorske visine) uz drugu stranu doline. Toplo preporučujem drugu opciju, staza je doista slikovita, ali ako se ne osjećaš u formi, vjerojatno je bolje ne pretjerivati i nastaviti prema Lower Pisangu.
Još jedna stvar koju možeš napraviti jest ciljati na Upper Pisang (odakle su fantastični pogledi na Annapurnu II), a zatim se spustiti prema Lower Pisangu i nastaviti uz cestu do Mananga.
Od Dhikur Pokharija do Upper Pisanga staza je gotovo ravna i doista ugodna, ali kad se izađe iz sela, slijedi lijepa rampa (400 metara visinske razlike) prema selu Ghyaru. Ovo je potonje doista simpatično naselje, sve su građevine u cijelosti od kamena i vrijedi ga nakratko istražiti.

Ulicama Ghyarua.
Od Ghyarua do Ngawala staza je u biti gotovo ravna s blagim usponom, izuzetno prohodna, sa spektakularnim pogledima na masiv Annapurne; to mi je bila najdraža dionica cijelog kruga.
U Ngawalu smo spavali u prvom (doslovno) lodgeu na ulazu u selo, i ovdje wifi i soba besplatno uz plaćanje samo obroka, topli tuš se plaća. Obitelj je bila doista ljubazna, a hrana odlična, ali objekt nije bio među najboljima, osobito u usporedbi s onima koje smo vidjeli sljedeći dan.
Napomena: Tijekom ovog dana mnogi radije prijeđu sve odjednom i stignu u Manang, ali tako to postaje doista dugačak dan. Ako nisi stisnut s vremenom, ne preporučujem to, ali ako se odlučiš, jednostavno preskoči 6. dan i prijeđi izravno na 7. dan. Naravno, isto vrijedi ako se odlučiš ne uzeti gornju stazu: stigni u Manang istog dana i prijeđi izravno na 7. dan.

Selo Ngawal.
Dan 6. Ngawal – Manang (2:45 sata, 9 km)
Ngawal (3669 m) – Munchi (3500 m) – Braga (3519 m) – Manang (3560 m)
Ovo je dan poluodmora. Iz sela Ngawal imaš dvije opcije: uzeti stazu koja odmah izvan sela silazi prema dolini i spaja se s cestom u Mungiiju ili ostati još malo na visini i spustiti se u Braku.
Prva je staza bolje označena, utabana i kraća, većina ljudi bira tu opciju (i mi također) iako smo namjeravali ići drugom. Dopustili smo da nas usmjere trekeri ispred nas, ali ako obratiš pažnju i baciš pogled na Organic Maps, druga je vjerojatno slikovitija; u svakom slučaju malo je razlike.
Kad se stigne na dno doline, hoda se ravnom cestom do Mananga. Ovdje smo, prije nego što smo našli smještaj besplatan uz plaćanje samo obroka, morali pitati na par mjesta, ali na kraju smo se dogovorili s Himalayan Singi Hotelom: soba s kupaonicom, topli tuš (solarni) i wifi besplatno, uz plaćanje samo šest obroka (ostali smo dvije noći radi aklimatizacije, što se izuzetno preporučuje).
S obzirom na kratak dan hoda, poslijepodne smo istražili grad i obližnje jezero Gangapurna.

Grad Manang.
Dan 7. Manang (dan odmora / aklimatizacije)
Čak i ako se fizički dobro osjećaš, apsolutno se preporučuje provesti dan u Manangu i ne penjati se dalje kako bi se izbjegli problemi u sljedećim danima. Preporučljivo je međutim otići na kratak izlet u okolicu, i da se ubije vrijeme i da se olakša proces aklimatizacije. Kao što kaže poznata engleska izreka „climb high sleep low” (penji se visoko, spavaj nisko), najbolji način da se prilagodiš visini jest tijekom dana svladati visinsku razliku, a zatim se spustiti kako bi tijelo imalo prilike za oporavak.
U tu svrhu u okolici Mananga postoji nekoliko opcija (niže vidiš doista lijepu kartu); dvije koje mi je drago preporučiti su: vidikovac ChongKor i Praken Gompa. Oba su izleta od 2–3 sata u oba smjera, savršena da se dobije nekoliko stotina metara visine, a zatim ostatak dana provedeš odmarajući se.

Karta izleta u Manangu.
Mi smo odabrali ChongKor i bili smo zadovoljni panoramom (pogled na ledenjak je izvrstan), ali i Praken Gompa na drugoj strani doline čini se izvrsnom opcijom; oba su na otprilike 3900 metara. Još jedan popularan, ali znatno zahtjevniji izbor je posjet Ice Lakeu na visini od 4200 m.
Naposljetku, iz Mananga se možeš odlučiti popeti do Tilicho Lakea, najvišeg jezera (te veličine) na svijetu, koje međutim nije dio službene rute kruga oko Annapurne. Ako imaš dva dana viška, prije uspona prema prijevoju mogao bi stići do baznog logora Tilicho Lakea u jednom danu, a sljedeći dan, nakon posjeta jezeru, nastaviti itinerar kruga. Ako želiš, mogao bi nastaviti i prema Jomsomu, bez vraćanja istim putem, po varijanti koja je doista malo utabana i u biti skraćuje dionicu Manang – Jomsom.
Mi smo htjeli proći dvodnevnu varijantu, ali je staza sredinom travnja još bila zatvorena zbog snijega, što je neobično, ali apsolutno moguće.
Napomena: Ako se zbog visine ne osjećaš osobito dobro, mislim da je Manang idealno mjesto gdje eventualno provesti nekoliko dodatnih dana za oporavak prije nastavka trekkinga; više njih provede i treću noć u gradu. Manang je ujedno idealno mjesto za kupnju eventualno nedostajuće opreme, ovdje završava cesta, a cijene su još konkurentne; kad se napusti grad, situacija je drukčija.

Vidikovac ChongKor.
Dan 8. Manang – Churi Letdar (4:30 sata, 11 km)
Manang (3560 m) – Tengi (3719 m) – Ghunsang (3947 m) – Yak Kharka (4050 m) – Churi Letdar (4248 m)
Uspon prema Churi Letdaru doista je ugodan; prvi dio nudi prekrasne poglede na Manang u dnu doline, dok nam je drugi (mjestimice ravan) pružio izvrsne poglede na okolne vrhove i brojne orlove prije dolaska u Yak Kharku, gdje je zadnji uspon.
Churi Letdar je na 4200 m naspram 3500 m Mananga; na toj visini preporučuje se dnevno se ne penjati više od 500 metara, mi nismo imali nikakvih problema. Ako se međutim ne osjećaš osobito dobro, još je jedna popularna etapa selo Yak Kharka na 4100 m, otprilike kilometar prije dolaska u Churi Letdar. Ponekad i samo 100 metara može napraviti razliku!
Ovdje smo spavali u SnowLand lodgeu, soba i wifi besplatno uz plaćanje obroka; objekt nije baš nov, ali pogled je fantastičan, a osoblje ljubazno.

Ulaz u selo Churi Letdar.
Dan 9. Churi Letdar – High Camp (3:45 sata, 6 km)
Churi Letdar (4248 m) – Deurali Tea House (4440 m) – Thorung Phedi (4548 m) – High Camp (4884 m)
Prvi dio blago uzbrdo doista je ugodan, pogledi su izvrsni, zatim se spušta da bi se prešla rijeka, ponovno se dobiva visina (nije zabavno na ovoj visini) i hoda se gotovo ravnom stazom do Thorung Pedija.
Od Thorung Pedija do High Campa slijedi kratak, ali težak uspon, kreni polako! Preporučujem da kreneš rano ujutro. Osobito u glavnoj sezoni rizik da ostaneš bez sobe i da moraš spavati u zajedničkom prostoru High Campa visok je ako stigneš kasno, jer postoji samo jedan objekt koji, iako velik, ima ograničen broj soba. Ovdje je spavanje besplatno uz plaćanje samo hrane nemoguće; naša nas je dvokrevetna soba koštala 350 rupija po osobi.
Poslijepodne, ako ti se da, možeš se popeti do obližnjeg vidikovca koji nudi izvrstan pogled od 360 stupnjeva na dolinu; samo je desetak minuta hoda i posebno je traženo mjesto za gledanje zore, ali mi nismo imali dovoljno snage volje da u to doba izađemo iz vreće za spavanje.
Jedna alternativa koja se čini prilično popularnom jest spavati u Thorung Pediju, ali iskreno ne mislim da je to izvrsna ideja jer bi to sljedeći dan, koji je ionako najteži i najduži na cijelom krugu, učinilo još težim.
Treba međutim reći da bi spavanje na nižoj visini prije prijevoja moglo koristiti nekome tko ima problema s visinom i ne osjeća se osobito dobro. Neki čak provedu jednu noć u Thorung Pediju i jednu u High Campu prije prijevoja; u biti, slušaj što ti govori tijelo, ali ako se osjećaš dobro, mislim da je noć 9. dana bolje provesti u High Campu.

Zora u High Campu.
Dan 10. High Camp – Muktinath (7 sati, 13 km)
High Camp (4884 m) – Thorong La Pass (5416 m) – Chambar Bir (4200 m) – Muktinath (3611 m)
U 3:30 čuo sam prve ljude kako se pripremaju za uspon prema prijevoju, ali mi smo odlučili pričekati zoru. Počeli smo hodati u 6:15, a u High Campu gotovo više nikoga nije bilo. Prvi dio nije bio nimalo ugodan, sa stazom koja je još djelomično bila zaleđena i strmom provalijom s naše desne strane.
Stići do prijevoja nije bilo lako i često nam se činilo da ćemo prijeći vrh, a onda bismo pred sobom našli još jedan uspon. U jednoj od tih situacija slomio mi se i štap za hodanje. Kad smo napokon stigli na prijevoj, bio je to doista prekrasan osjećaj.

Obvezna fotografija na prijevoju Thorong.
Nakon obveznih fotografija počeo je najteži dio dana, dugi spust prema Muktinathu, 1600 metara visinske razlike nizbrdo, ne baš ugodnih, ponajviše zbog snijega i blata koji su stazu učinili izuzetno skliskom.
Kad smo napokon stigli na odredište, našli smo izvrsnu sobu u Hotelu The Paths of Dream, i ovdje topli tuš, wifi i soba besplatno uz plaćanje samo obroka.
Napomena: Ovo je bio jedini dan kad mi par dereza sigurno ne bi bilo na odmet, ali treba reći da je godina bila doista neobična i, prema onome što su mi rekli, u travnju/svibnju obično nema puno snijega.
Kao što je rečeno na početku vodiča, u ovom trenutku postoji nekoliko opcija; mi smo se odlučili uhvatiti autobus do Tatopanija i započeti trekking prema Poon Hillu, ali radi cjelovitosti iznosim koji je preporučeni itinerar ako se krug želi prijeći pješice.
Ako se odlučiš za autobus, ovo su okvirno cijene za glavna odredišta (za džipove očekuj da ćeš platiti barem dvostruko)
Jomsom – 350 rupija – 2 sata
Tatopani – 1200 rupija – 7 sati
Pokhara – 1450 rupija – 12 sati

Upper Pisang.
Dan 11. Muktinath – New Jomsom preko Lupre (6 sati, 22 km)
Muktinath (3611 m) – Lupra (2983 m) – Jomsom (2784 m)
Ovdje imaš dvije opcije: ako želiš potpuno izbjeći cestu, moraš proći kroz selo Lupra na jugu; alternativa je proći kroz Kagbeni (čini se da je prekrasno selo i preporučeno mi je da ga posjetim) na sjeveru, uz mjestimično hodanje uz cestu. Krajolik (i gledan iz autobusa) doista je impresivan i zamišljam da je još impresivniji gledan sa staze koja prolazi više.
Kad stigneš u Lupru, ponovno imaš dvije opcije: ostati na visini i hodati uz padinu planine ili se spustiti u dolinu i hodati uz rijeku; obje se staze spajaju otprilike 5 km od Jomsoma, gdje se mora hodati uz cestu.
Autobusi iz New Jomsoma:
Tatopani 880 rupija – 5 sati
Pokhara 1110 rupija – 10 sati
Katmandu 1700 rupija – 20 sati
Moguće je i letjeti do Pokhare.
Dan 12. New Jomsom – Tukuche (4 i pol sata, 15,5 km)
Jomsom (2784 m) – Thini (2836 m) – Chhario (2704 m) – Tukuche (2615 m)
Otprilike 500 metara izvan mjesta uzima se ono što je bila glavna cesta prije izgradnje nove. U praksi se prelazi rijeka i cijeli se dan hoda na suprotnoj strani doline u odnosu na prometnu cestu.
Staza/cesta je sve jedno penjanje i spuštanje do sela Chhario, odakle se ruta izravnava u blagi uspon koji vodi do sela Tukuche.
Dan 13. Tukuche – Ghasa (8 sati, 30 km)
Tukuche (2615 m) – Sauru (2570 m) – Kokhethanti (2533 m) – Konjo (2700 m) – Titi Lake (2700 m) – Chhoya Deurali (2505 m) – Ghasa (2072 m)
Ovdje postoje barem tri različite opcije: ako želiš potpuno izbjeći cestu i proći pokraj jezera Titi, onda je to otprilike 30 km i gotovo 8 sati hoda; ako nakon dolaska u Kokhethanti slijediš rijeku umjesto da krećeš prema jezeru, onda je to otprilike 25 km; posljednja je alternativa slijediti (prometnu) cestu do Larjunga i nastaviti najkraćom rutom koju prikazuje Organic Maps, a u tom je slučaju to otprilike 20 km, od čega velik dio uz cestu.

Uspon koji vodi do Ghorepanija.
Dan 14. Ghasa – Tatopani (17 km, 5 sati)
Ghasa (2072 m) – Pairothapla (1937 m) – Kopchepani (1765 m) – Narchyang (1448 m) – Tatopani (1362 m)
I ovdje se većinu vremena hoda na suprotnoj strani rijeke u odnosu na glavnu cestu, osim posljednjeg kilometra prije dolaska u Tatopani, kad se prelazi rijeka i mora hodati uz prometnu cestu.
Selo je doista turistično i prepuno jer se koristi kao polazna/završna točka za mnoge trekkinge u tom području. Mi smo stigli autobusom iz Muktinatha i, suprotno onome što smo mislili (s obzirom na nisku visinu), pronaći sobu besplatno uz plaćanje samo hrane bilo je nemoguće pa smo na kraju platili 200 rupija za dvokrevetnu sobu u Hotelu Himalaya, skroman smještaj, ali izvrstan wifi i hrana.
Poslijepodne smo posjetili obližnje termalne izvore, ništa impresivno, ali je svejedno bilo ugodno provesti oko sat vremena u vodi, osobito nakon onoga što je za nas bilo 10 dana trekkinga. Ulaz košta 150 rupija.
Dan 15. Tatopani – Ghorepani (6 sati, 17 km)
Tatopani (1362 m) – Ghara (1745 m) – Shikha (1934 m) – Phalate (2272 m) – Chitre (2370 m) – Ghorepani (2800 m)
Ovo je prava muka, naime 1600 metara visinske razlike i beskonačan broj stepenica koje su, zajedno s vrućinom, ovaj dan učinile jednim od najtežih na cijelom krugu. Unatoč svemu stigli smo na odredište oko 14:00 i smjestili se u Lodge Mountain View gdje smo nakon malo pregovaranja uspjeli dobiti sobu i topli tuš besplatno u zamjenu za ručak, večeru i doručak.
Nakon što se oko 1 km hoda glavnom cestom, treba prijeći most koji vodi na suprotnu stranu rijeke. Odavde je staza dobro označena i izmjenjuje se sa sekundarnom cestom praktički bez prometa nekoliko kilometara; zatim ćeš naići na beskonačan niz stepenica do sela Ghorepani, gdje smo mi nastavili prema baznom logoru Annapurne, dok ruta kruga ide prema Nayapulu, gdje trekking završava.
Ako ti se čini da je hodati 17 kilometara s 1600 metara visinske razlike previše, preporučujem da noć provedeš u Shikhi, koja se doslovno nalazi na pola puta.

Ghyaru lijevo i Annapurna II desno.
Dan 16. Ghorepani – Poon Hill – Nayapul – autobus za Pokharu (6 i pol sati, 22 km)
Ghorepani (2800 m) – Poon Hill (3200 m) – Ghorepani (2800 m) – Nangethanti (2524 m) – Banthanti (2306 m) – Ulleri (2110 m) – Tikhedhunga (1536 m) – Hile (1554 m) – Birethanti (1120 m) – Nayapul (1117 m)
Prvi dio dana sastoji se od uspona na Poon Hill radi gledanja zore; od Ghorepanija do vrha Poon Hilla samo je kilometar i pol, ali to je gotovo 400 metara visinske razlike, pa nije baš šetnja. Nama je trebalo otprilike 40 minuta, pa ako želiš vidjeti zoru, prilagodi se prema godišnjem dobu. Naravno, preporučujem da kreneš s čeonom svjetiljkom (headlamp) ili barem svjetiljkom na mobitelu, ali ne boj se, nemoguće je izgubiti se, svi se penju da vide zoru, a stazu je izuzetno lako slijediti. Na početku staze plaća se ulaz na Poon Hill, 100 rupija.
Kad se vratiš u Ghorepani, doručkuj i započni spust prema Nayapulu, gdje krug završava. Ako pak želiš učiniti kao mi i prijeći i trekking do baznog logora Annapurne, onda kreni prema Tadapaniju.
Ako želiš ovaj dan podijeliti na dva, vjerojatno je idealno zaustaviti se u Ulleriju i do Nayapula hodati sljedeći dan. Iz Nayapula često ima autobusa za Pokharu, vožnja traje dva sata, otprilike 200–300 rupija. Ovdje završava krug oko Annapurne.

Samostan na ulazu u Manang.
Prije nego što kažem nešto o polazištima, evo potpune karte kruga s raznim rutama i sažete tablice onoga što su općenito tri najpopularnija itinerara, koji se u osnovi razlikuju samo po polazištu.

U osnovi, ako imaš vremena, preporučujem da kreneš iz Nayapula i uključiš trek do Poon Hilla ili da kreneš iz Phedija prolazeći kroz termalne izvore Jhinu Danda. Ako ti je vrijeme stisnuto, najbolja je opcija krenuti iz Siwaija.
U svakom slučaju, sve tri polazne točke mogu se koristiti i kao dolazne točke, kombinirajući ih po želji. Na primjer, možeš krenuti iz Nayapula i vratiti se u Pokharu preko Siwaija ili krenuti iz Phedija i vratiti se u Pokharu preko Nayapula itd. Izbor je u potpunosti na tebi, a u osnovi ovisi o tome koliko vremena imaš.

Radi praktičnosti opisujem dan po dan sva tri najpopularnija itinerara, a dionicu od Chomronga do baznog kampa, koja je ista na sva tri puta, detaljno opisujem samo u prvom itineraru.
I autobusni kolodvor za sva tri polazišta je isti i u svim slučajevima preporučujem da rano ujutro uzmeš taksi do Baglung Bus Parka. Iz lakesidea u Pokhari (turističke zone uz jezero gdje se nalaze svi hoteli/hosteli), nakon cjenkanja spustili smo se na 300 rupija za vožnju; ako želiš, može se doći i javnim prijevozom uz plaćanje djelića naše cijene, ali rečeno nam je da treba dvaput presjedati, a nama se nije dalo! Moguće je uzeti i džip do svih odredišta, ali očekuj da ćeš platiti barem dvostruko.
Još nešto što treba imati na umu jest da se zapravo može stati praktički bilo gdje uz put. Sela su sva na maloj udaljenosti jedno od drugoga, a preporučene etape mogu se mirne duše zamijeniti sljedećim selom. Da ne spominjem da je i lodgea/tea houseova između sela doista mnogo i nude u osnovi beskrajne mogućnosti za zaustavljanje ako si umoran ili jednostavno želiš hodati još malo nakon što stigneš do određenog odredišta. Na velikoj visini etape su ipak manje fleksibilne.

Visinski profil treka do baznog kampa Annapurne.
Napomena: Sve lodge koje su se nalazile u baznom kampu Annapurne uništila je lavina početkom 2019.; trenutačno je najviša točka na kojoj se može spavati bazni kamp Machhapuchhre nekoliko kilometara niže.
Iako ovdje ima 5 lodgea, a mi smo stigli u kasno prijepodne (mnogo prije većine drugih trekera), nije nam bilo moguće prenoćiti jer su bili popunjeni, a tata nije htio spavati u zajedničkom prostoru. To se dogodilo u travnju, koji čak nije ni vrhunac sezone, pa ako želiš sigurnost da ćeš imati privatnu sobu za spavanje, snažno preporučujem rezervaciju u prethodnim danima; svaka lodge to može učiniti za tebe, a ako si dio organizirane ture, naravno ne bi trebalo biti problema.
Ovaj je itinerar zamišljen da se trek završi u što kraćem vremenu; ako nisi osobito u formi, muči te visina ili jednostavno više voliš ići polako, slobodno podijeli uspon prema baznom kampu dodavanjem 1–2 dodatne etape.
1. dan. Autobus Pokhara – Siwai (3 i pol sata, 50 km) / Hodanje Siwai – Chomrong (4 i pol sata, 11 km)
Siwai (1250 m) – Chomrong (2170 m)
Od Pokhare do Siwaija je otprilike 3 i pol sata, cijena karte 300–400 rupija. Kad stigneš u Siwai, kratko se hoda uz cestu koja u osnovi završava u ovom selu, a zatim se počinje hodati zaista ugodnom stazom s blagim usponom koja prolazi kroz brojna tipična sela.
Kad se stigne u Samrung, prelazi se dugi viseći most i počinje prilično naporan uspon koji završava u Chomrongu. Tijekom vožnje autobusom pokušaj držati dozvole pri ruci jer je na cesti kontrolna točka.
Mi smo rutu prošli obrnuto, malo promijenivši dionice, pa nemam nikakvu preporuku za smještaj u Chomrongu, ali uvjeravam te da je ovdje opcija doista mnogo.

Selo Chomrong.
2. dan. Chomrong – Himalaya (6 sati, 12 km)
Chomrong (2170 m) – Himalaya (2950 m)
Dan počinje velikim spustom do dna doline, odakle zatim počinje prilično ravnomjeran uspon do sela Himalaya. Ruta se velikim dijelom sastoji od stepenica koje prolaze kroz šumu; pogledi na ovoj dionici nisu spektakularni, ali je barem staza pretežno u hladu.
Ako ti se ne da hodati tako dugo, dvije moguće alternativne stanice su selo Bamboo ili Dovan. Ovdje se cijena sobe ne može cjenkati, 500 rupija za dvokrevetnu.
3. dan. Himalaya – Bazni kamp Annapurne – Bazni kamp Machhapuchhre (6 i pol sati, 12 km)
Himalaya (2950 m) – Bazni kamp Annapurne (4130 m) – Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m)
Ovo je daleko najljepši dan treka; na visini Himalaye izlazi se iz šume i počinju se jasno vidjeti vrhovi koji okružuju dolinu, kad se stigne u Deurali spušta se nekoliko stotina metara, a zatim počinje stalan uspon do baznog kampa Machhapuchhre. Ovdje preporučujem da ostaviš svoj ruksak i nastaviš prema baznom kampu Annapurne gdje ćeš uživati u spektakularnim pogledima i napraviti obvezne fotografije prije nego što se vratiš u bazni kamp Machhapuchhre na noćenje.
Neki odluče popeti se u bazni kamp Annapurne sljedećeg jutra, ali ako je vidljivost dobra, mislim da je bolje to učiniti ovaj dan i tako izbjeći produljenje sljedećeg dana, iako su šanse za bolje vrijeme veće ujutro. U svakom slučaju vrh se vidi i iz baznog kampa Machhapuchhre, na tebi je izbor!
Ovdje se cijena sobe ne može cjenkati, 500 rupija za dvokrevetnu.

Bazni kamp Annapurne.
4. dan. Bazni kamp Machhapuchhre – Bamboo (4 i pol sata, 11 km)
Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m) – Bamboo (2345 m)
Kao što sam upravo rekao, dan možeš početi usponom u bazni kamp Annapurne, ili ako si to već učinio prethodnog dana, možeš početi silaziti prema Bambooju.
U osnovi se cijeli dan hoda nizbrdo stazom kojom si se penjao; ako ti se kad stigneš u Bamboo još hoda, možeš odlučiti sići još dalje do Sinuwe ili Bhanuwe kako bi skratio sljedeći dan koji je prilično dug.
5. dan. Bamboo – Siwai (6 i pol sati, 17 km) / Autobus Siwai – Pokhara (3 i pol sata, 50 km)
Bamboo (2345 m) – Siwai (1250 m)
Spust prema Chomrongu je zaista brz, ali stepenice za uspon natrag su beskrajne, a može biti i jako vruće, zato preporučujem da kreneš rano ujutro, i zato što je zadnji autobus za Pokharu u 16:00.
Ruta je i u ovom slučaju ista kao na putu tamo, pa te kad stigneš u Chomrong praktički čeka samo spust do Siwaija gdje možeš uzeti autobus/džip ili čak taksi za povratak u Pokharu. I u ovom slučaju ne zaboravi držati dozvole pri ruci jer se staje na istoj kontrolnoj točki kao na putu tamo.
U Bambooju je moguće dobiti sobu besplatno uz plaćanje samo obroka; The Buddha Guest House nije loša, a simpatična gospođa više je nego voljna cjenkati se.

Viseći most između Bamboa i Siwaija.
Ovaj je itinerar u osnovi zamišljen da se trek do Poon Hilla kombinira prvo s trekom do baznog kampa Annapurne poslije. Ako želiš, moguće je i ciljati izravno na bazni kamp Annapurne iz Nayapula, prolazeći u praksi upravo opisani itinerar s polaskom iz Siwaija uz jedan dodatni dan hoda, ali osobno mislim da nema puno smisla jer se hoda uz cestu, a krajolik sigurno nije spektakularan.
1. dan. Autobus Pokhara – Nayapul (2 sata i petnaest minuta, 40 km) / Hodanje Nayapul – Ulleri (4 sata, 12 km)
Nayapul (1117 m) – Birethanti (1120 m) – Hile (1554 m) – Ulleri (2110 m)
Autobus iz Baglung Bus Parka do Nayapula košta 200 rupija. Kad stigneš na odredište, prođi kroz mjesto i prijeđi most u smjeru Birethantija; ovdje su prve dvije kontrolne točke gdje moraš pokazati dozvole.
Odavde je ruta koju treba slijediti prilično očita, ali uvijek si možeš pomoći Organic Mapsom; prvi dio je uz cestu, zatim je sve staza do sela Hile gdje, ako želiš, možeš prenoćiti. Ja preporučujem da nastaviš do Ullerija jer je dionica Hile – Ulleri prilično naporna i traje otprilike 2 sata.
2. dan. Ulleri – Ghorepani (3 sata, 8 km)
Ulleri (2110 m) – Banthanti (2210 m) – Nangethani (2430 m) – Ghorepani (2780 m)
Ovo je prilično kratak dan pa možeš krenuti polako, osim ako se nisi zaustavio niže u dolini. Staza prolazi kroz šumu i prolazi se kroz nekoliko sela, pokraj slapova i preko potoka. Cijeli je put u osnovi uzbrdo.
U Lodge Mountain View, nakon malo pregovaranja, uspjeli smo dobiti sobu i topli tuš besplatno uz konzumiranje ručka, večere i doručka.

Himalajski orao.
3. dan. Ghorepani – Poon Hill – Tadapani (3 sata, 8,3 km)
Ghorepani (2780 m) – Poon Hill (3200 m) – Ghorepani (2780 m) – Tadapani (2630 m)
Prvi dio dana sastoji se od uspona na Poon Hill radi izlaska sunca; od Ghorepanija do vrha Poon Hilla je samo kilometar i pol, ali je gotovo 400 metara visinske razlike pa nije baš šetnja. Nama je trebalo otprilike 40 minuta pa ako želiš vidjeti izlazak sunca, ravnaj se prema dobu godine.
Naravno, preporučujem da kreneš s headlampom ili barem svjetiljkom na mobitelu, ali ne boj se, nemoguće je izgubiti se, svi se penju da vide izlazak sunca, a stazu je izuzetno lako pratiti. Praktički na početku staze treba platiti ulaz na Poon Hill, 100 rupija.
Kad se vratiš u Ghorepani, doručkuj i počni se penjati prema prijevoju s kojeg se pružaju fantastični pogledi na masiv Annapurne, zatim te čeka neprestano uzbrdo-nizbrdo do Tadapanija. Sljedeći dan stiže se u Chomrong odakle možeš slijediti upravo opisani itinerar i vratiti se u Pokharu preko Siwaija radeći u osnovi sljedeće.
4. dan. Tadapani – Chomrong (3 i pol sata, 9,3 km)
Tadapani (2630 m) – Chomrong (2170 m)
Udaljenost je kratka, ali je sve to prilično zamorno uzbrdo-nizbrdo; barem se većinu vremena hoda u hladu šume. Ako želiš, mogao bi spojiti 3. i 4. dan u jedan dugi dan hoda i tako skratiti itinerar na 7 dana, ali ako imaš vremena na raspolaganju, ne vidim potrebu da to činiš.
5. dan. Chomrong – Himalaya (6 sati, 12 km)
Chomrong (2170 m) – Himalaya (2950 m)
6. dan. Himalaya – Bazni kamp Annapurne – Bazni kamp Machhapuchhre (6 i pol sati, 12 km)
Himalaya (2950 m) – Bazni kamp Annapurne (4130 m) – Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m)
7. dan. Bazni kamp Machhapuchhre – Bamboo (4 i pol sata, 11 km)
Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m) – Bamboo (2345 m)
8. dan. Bamboo – Siwai (6 i pol sati, 17 km) / Autobus Siwai – Pokhara (3 i pol sata, 50 km)
Bamboo (2345 m) – Siwai (1250 m)

Vrh Annapurne.
Ovo je vjerojatno najmanje popularan itinerar/polazište od triju, ali je izvrsno za posjet termalnim izvorima Jhinu Danda.
1. dan. Autobus Pokhara – Phedi (otprilike 1 sat, 18 km) / Hodanje Phedi – Photana (otprilike 3 sata, 7 km)
Phedi (1130 m) – Photana (1990 m)
Autobus iz Baglung Bus Parka do Phedija košta 100–200 rupija. Kad stigneš na odredište, hodaj u smjeru Dhampusa, a zatim nastavi kroz šumu do Pothane. Cijela je dionica u blagom usponu.
2. dan. Photana – Jhinu Danda (otprilike 5 sati, 13 km)
Photana (1990 m) – Jhinu Danda (1720 m)
Prvi dio je uzbrdo do sela Pittam Deurali, zatim slijedi spust do dna doline, prije nego što se ponovno penje prema Jhinu Dandi gdje možeš provesti poslijepodne opuštajući se u termalnim izvorima.
Kako osobno nisam prošao ovaj itinerar, nego sam radije išao putem prema Siwaiju, ne znam isplati li se doista posjetiti termalne izvore, u svakom slučaju recenzije ne izgledaju loše.

Uz stazu koja vodi do baznog kampa.
3. dan. Jhinu Danda – Bamboo (otprilike 5 sati, 9,4 km)
Jhinu Danda (1720 m) – Bamboo (2345 m)
Iz Jhinu Dande ide se prema Chomrongu i uključuješ se u standardni itinerar prema baznom kampu Annapurne. Vjerojatno je za povratak bolje otići u Siwai i uštedjeti jedan dan hoda, ali naravno mogao bi proći istom stazom kao na putu tamo i vratiti se u Pokharu preko Phedija; u svakom slučaju itinerar može biti nešto ovakvo.
4. dan. Bamboo – Deurali (3 i pol sata, 7 km)
Bamboo (2345 m) – Deurali (3220 m)
5. dan. Deurali – Bazni kamp Annapurne – Bazni kamp Machhapuchhre (5 i pol sati, 12 km)
Deurali (3220 m) – Bazni kamp Annapurne (4130 m) – Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m)
6. dan. Bazni kamp Machhapuchhre – Bamboo (4 i pol sata, 11 km)
Bazni kamp Machhapuchhre (3700 m) – Bamboo (2345 m)
7. dan. Bamboo – Siwai (6 i pol sati, 17 km) / Autobus Siwai – Pokhara (3 i pol sata, 50 km)
Bamboo (2345 m) – Siwai (1250 m)

Staza od Ghorepanija do Tadapanija.
Neki kreću iz Kimchea (blizu Siwaija) i završavaju u Nayapulu, ali klasični itinerar je onaj obrnuti, koji je u osnovi velikim dijelom isti itinerar opisan ranije: „Trek do baznog kampa Annapurne uz Poon Hill s polaskom iz Nayapula u 8 dana”.
U svakom slučaju, odlučio ti krenuti iz Kimchea ili iz Nayapula, preporučujem da prvi dan treka počneš rano ujutro taksijem do Baglung Bus Parka; od lakesidea u Pokhari (turističke zone uz jezero gdje se nalaze svi hoteli/hosteli) to je otprilike 10 minuta i 300 rupija; ako želiš, moguće je doći i javnim prijevozom, ali treba par puta presjedati, a nama se nije dalo.

1. dan. Autobus Pokhara – Nayapul (2 sata i petnaest minuta, 40 km) / Hodanje Nayapul – Ulleri (4 sata, 12 km)
Nayapul (1117 m) – Birethanti (1120 m) – Hile (1554 m) – Ulleri (2110 m)
Autobus iz Baglung Bus Parka do Nayapula košta 200 rupija. Kad stigneš na odredište, prođi kroz mjesto i prijeđi most u smjeru Birethantija; ovdje su prve dvije kontrolne točke gdje moraš pokazati dozvole.
Odsad je rutu prilično lako slijediti, ali uvijek si možeš pomoći Organic Mapsom. Prvi dio je uz cestu, a zatim je sve staza do sela Hile gdje, ako želiš, možeš prenoćiti. Ja preporučujem da nastaviš do Ullerija, dionica od Hilea do Ullerija prilično je naporna i traje otprilike 2 sata.
2. dan. Ulleri – Ghorepani (3 sata, 8 km)
Ulleri (2110 m) – Banthanti (2210 m) – Nangethani (2430 m) – Ghorepani (2780 m)
Ovo je prilično kratak dan pa možeš krenuti polako, osim ako se nisi zaustavio niže u dolini. Staza prolazi kroz šumu i prolazi se kroz dosta sela, pokraj slapova i preko potoka. Cijeli je put u osnovi uzbrdo.
U Lodge Mountain View, nakon malo pregovaranja, uspjeli smo dobiti sobu i topli tuš besplatno uz konzumiranje ručka, večere i doručka.
3. dan. Ghorepani – Poon Hill – Tadapani (3 sata, 8,3 km)
Ghorepani (2780 m) – Poon Hill (3200 m) – Ghorepani (2780 m) – Tadapani (2630 m)
Dan je u osnovi podijeljen na dva dijela; prvi se sastoji od uspona na Poon Hill radi izlaska sunca, od Ghorepanija do vrha Poon Hilla je samo kilometar i pol, ali je gotovo 400 metara visinske razlike pa nije baš šetnja. Nama je trebalo otprilike 40 minuta pa ako želiš vidjeti izlazak sunca, ravnaj se prema dobu godine.
Naravno, preporučujem da kreneš s headlampom ili barem svjetiljkom na mobitelu, ali ne boj se, nemoguće je izgubiti se, svi se penju da vide izlazak sunca, a stazu je izuzetno lako pratiti. Praktički na početku staze treba platiti ulaz na Poon Hill, 100 rupija.
Kad se vratiš u Ghorepani, doručkuj i počni se penjati prema prijevoju s kojeg se pružaju fantastični pogledi na masiv Annapurne, zatim te čeka neprestano uzbrdo-nizbrdo do Tadapanija, sljedeći dan stiže se u Chomrong odakle možeš slijediti upravo opisani itinerar i vratiti se u Pokharu preko Siwaija radeći u osnovi sljedeće.

Pogled s Poon Hilla.
4. dan. Tadapani – Kimche (3 sata, 9 km)
Tadapani (2630 m) – Kimche (1550 m)
Udaljenost je kratka i u osnovi se hoda samo nizbrdo kroz šumu; kad stigneš u Ghandruk, možeš ručati, uživati u panorami i zatim sići do Kimchea odakle je moguće uzeti džip/autobus i vratiti se u Pokharu.
Ako nisi pročitao što prethodi, ako želiš, mirne duše možeš kombinirati trek do Poon Hilla s trekom do baznog kampa Annapurne; itinerar nalaziš u odgovarajućem odjeljku.
Sva tri treka zahtijevaju u osnovi istu opremu i, s obzirom na to da nije potrebno kampirati, ne treba puno. Evo potpunog popisa opreme i odjeće.
Ruksak – 50 litara više je nego dovoljno, ali ako odlučiš ne nositi vreću za spavanje, vjerojatno je dovoljno 40. Tata je koristio svoj Berghaus TrailHead 50, a ja svoj putni ruksak Kelty Redwing 50; oba su odlični ruksaci, prvi je izričito trekking, a drugi hibrid.
Pametni telefon – Staze su dobro označene, ali imati Organic Maps pri ruci može u određenim situacijama sigurno pomoći.
LifeStraw, filtar za vodu ili boca s filtrom – Sve su tri valjane opcije koje će ti uštedjeti priličnu svotu novca. Na visini boca vode može koštati do 300 rupija. Ne preporučujem tablete jer su po mom mišljenju nepraktične i dugoročno skupe.
Headlamp – Većina lodgea ima svjetlo u sobi i vjerojatno bi se snašao samo s mobitelom, ali headlamp je praktičniji, osobito ako želiš vidjeti izlazak sunca na Poon Hillu ili počinješ hodati rano, na primjer na dan prijevoja Thorong.
Vreća za spavanje – Obojica smo je ponijeli i nismo požalili, ali potencijalno bi se mogao snaći i bez nje, osobito ako namjeravaš proći samo trek do Poon Hilla. Lodge uvijek daju barem jednu deku, a često je moguće dobiti i drugu besplatno, što je u većini situacija dovoljno, ali ja bih laganu vreću za spavanje ponio i zbog higijene.
Grijač za vrat – Koristan i za zaštitu od hladnoće i od sunca; ja osobno nikad ne krećem bez svog buffa od merino vune koji koristim i protiv prašine/smoga. Ako nisi obožavatelj buffa, savjetujem ti da poneseš kapu, sunce doista može napraviti štetu.
Termo donje rublje – Nikad ga nisam koristio tijekom dana, ali zaista je korisno navečer u lodgeima i kao pidžama za spavanje, lagano je i zauzima malo mjesta.
Sintetički ručnik – Praktičan, lagan i brzo se suši.
Vodootporna futrola – Drži dokumente i dozvole zaštićene od vode.
Kindle Paperwhite – Očito nije nužan, ali i ja i tata bili smo više nego sretni što smo ga imali tijekom poslijepodneva provedenih opuštajući se u lodgeima.
Sunčane naočale – Bolje ako su polarizirane.
Karta – Mi smo sve trekove prošli bez fizičke karte, ali može dobro doći; u Pokhari/Katmanduu ne košta više od 400 rupija.
Power Bank – Gotovo uvijek možeš besplatno puniti u lodgeima, ali na velikoj visini se plaća, a power bank ti može uštedjeti priličnu svotu novca; 10.000 mAh više je nego dovoljno ako trebaš samo puniti mobitel.
Komplet prve pomoći – Kupi već gotov ili ga složi sam.
Planinarske cipele – Par planinarskih cipela više je nego dovoljan za sve rute, ali ako više voliš gojzerice, odaberi lagani par. Ja sam koristio Columbia Peakfreak, a tata Salomon LTR GTX.
Papuče – Zaista ugodne navečer da stopala malo dišu i za tuširanje; ne preporučujem japanke jer ih je nezgodno nositi s čarapama koje su na velikoj visini nužne.
Čarape od merino vune – Ništa ne pobjeđuje merino vunu kad su u pitanju planinarske čarape. Obojica smo odabrali par Danish Endurance i bili smo zadovoljni. Barem 2–3 para kako bi ih mogao oprati.
Lagane dereze – Mi ih nismo imali, ali na dan prijevoja Thorong i na dan baznog kampa Annapurne dobro bi došle; treba ipak reći da u travnju (kada smo mi prošli trek) obično više ne bi trebalo biti snijega. U osnovi ovisi o godini i o dobu godine u kojem odlučiš proći trekove; u jesen i kasno proljeće mislim da su uvijek suvišne.
Štapovi za planinarenje – Mislim da ne treba trošiti bogatstvo, ovi AdventureAustria dobro su nam poslužili i izrazito su jeftini. Ako si skeptik prema štapovima za planinarenje, pozivam te da promijeniš mišljenje, osobito na dugim dionicama jako pomažu.
Down jacket – Ako obilaziš krug / bazni kamp u razdoblju koje nije baš toplo, ove jakne zaista dobro dođu, zauzimaju malo mjesta i zaista griju.
Flis – Navečer, ali i tijekom hodanja iznad određene visine nije baš toplo i flis zaista dobro dođe. Ja sam svoj nosio praktički svake večeri.
Vodootporna jakna ili Poncho – U više od 20 dana kiša nas je uhvatila samo jednom, ali uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.
Toaletna torbica – Krema za sunčanje, balzam za usne, sapun s kutijicom i možda komad marseljskog sapuna za pranje rublja, četkica za zube, pasta za zube, dezodorans i toaletni papir (koji lodge nikad ne daju).
Svemu tome dodao bih 2–3 sintetičke majice koje se zaista brzo suše nakon pranja, par lakih konvertibilnih hlača (djevojke bi mogle odabrati tajice) i par debljih hlača za navečer ili za hladnije dane na velikoj visini, i naposljetku 3 para donjeg rublja.
Ovo je u osnovi sve što ti treba za trek, ali uvijek možeš pogledati moj potpuni popis stvari koje treba ponijeti na putovanje kako ne bi zaboravio baš ništa.
Očito nije apsolutno nužno, ali osobno uvijek nastojim svoje tijelo držati u najboljem mogućem stanju pa imati pri ruci mineralne soli (na maloj visini može biti zaista vruće i dosta se znoji), magnezij koji se uzima navečer za opuštanje mišića i možda omega 3 za borbu protiv upala, osobito nakon 10–20 dana treka, ne bi nimalo škodilo.

Trenuci svakodnevice.
Napomena: Nažalost, od 1. travnja 2023. više nije moguće dobiti TIMS ako te ne prati vodič. U osnovi, prelazak bilo kojeg treka u regiji Annapurne bez vodiča više nije dopušten. Mislim da je to prava sramota, još jedna odluka diktirana pohlepom koja se skriva iza „sigurnosnih pitanja”. Nadam se da će nepalska vlada u budućnosti preispitati odluku, ali trenutačno je to stvarno stanje stvari.
Tko me poznaje, zna da sam veliki obožavatelj samostalnog organiziranja i oslanjam se na organizirane ture / vodiče samo kad je apsolutno nužno. Više volim tako jer prvo, zaista uživam u procesu organiziranja, a drugo, to je gotovo uvijek najjeftinija opcija. U svakom slučaju savršeno razumijem one koji svoj odmor žele provesti opuštenije, bez previše natezanja.
Za prelazak trekova apsolutno nije nužno imati vodiča, ruta je dobro označena, izgubiti se praktički je nemoguće, a u rijetkim prilikama kad bi mogao imati nekih sumnji (osobito na drugom dijelu kruga koji je manje posjećen), imati Organic Maps pri ruci trebalo bi razriješiti svaku tvoju sumnju.
Ako se želiš odlučiti za organiziranu turu, GetYourGuide nudi nekoliko opcija koje možeš rezervirati izravno od kuće, ali alternativa je koristiti lokalnu agenciju kad stigneš u Katmandu, gdje bi sigurno nešto uštedio; u svakom slučaju očekuj da ćeš platiti barem dvostruko više nego samostalno.
Dobar kompromis mogao bi biti naći nosača / vodiča raspitivanjem kod raznih agencija u Pokhari i Katmanduu ili čak uz put, gdje se često na lodgeima mogu pročitati natpisi poput „Porters and guides available”; ovo je rješenje vjerojatno još jeftinije.
U svakom slučaju, vidio sam zaista dosta parova koji su se oslonili na jednu osobu koja ti u osnovi pomaže noseći većinu težine, a istodobno služi kao vodič. Cijena je otprilike 20 dolara dnevno i mogu nositi do 20–25 kilograma, što mislim da je savršeno i za 3 osobe. Cijena obično uključuje i njihovu hranu i smještaj.

Manang koji se dimi.
Počnimo s lodgeima (ponekad zvanim teahouse) na koje se nailazi uz rutu, a koji su me ugodno iznenadili. Praktički svaki objekt u kojem smo bili imao je wifi, toplu vodu i struju i, iako se te usluge na velikoj visini često plaćaju, činjenica da su gotovo uvijek prisutne bilo je pravo iznenađenje.
Uvijek se osigurava i barem jedna (lijepo debela) deka, a može se zatražiti i druga bez dodatnih troškova; budući da smo imali vreću za spavanje, nikad nam nije zatrebala, jedini put kad sam vidio natpis da će se dodatna deka plaćati bio je u High Campu, koji je ujedno i jedino mjesto gdje je zahod bio latrina, ali na 4900 metara mislim da je prihvatljivo! U svim ostalim guesthouseima zahodi su uvijek bili pristojni, ponekad ima i WC školjki, ali često su turski zahodi s kantom za ispiranje vodom.
Sobe su zaista jednostavne i uglavnom su dvokrevetne s dva odvojena kreveta i malim noćnim ormarićem između, a na maloj visini moguće je imati i kupaonicu u sobi. Zatim uvijek postoji zajednički prostor (dining room) koji u osnovi služi kao blagovaonica, a to je i jedina prostorija koja se navečer grije kad to visina zahtijeva.
Za kraj, ne očekuj luksuzne hotele, ali smještaj je apsolutno pristojan, doduše što se više penješ, to postaje skromniji, utičnice (adapteri nisu potrebni) nestaju iz soba, topli tuš i wifi počinju se plaćati i tako dalje.

Tanjur Dal Bhata.
Ponuda hrane je pak praktički konstantna duž cijele rute; ponuđena kuhinja uglavnom je četiriju vrsta: nepalska, indijska, kineska i naposljetku poneko zapadnjačko jelo. Jelovnici obično imaju: tjesteninu, rižu ili rezance pržene s povrćem/piletinom/bivolom/jajima/sirom, kuhana jaja/omlet, dal bhat (tipično lokalno jelo s rižom, povrćem i juhom od leće), juhe (od rajčice, jaja, krumpira, češnjaka, povrća, piletine, rezanaca itd. itd.), pizzu, palačinke, kašu, musli, različite vrste čaja, kavu, razna pića.
Napomena: Ne preporučujem meso kako bi se izbjegli problemi sa želucem jer načini čuvanja možda nisu baš najbolji.
Kao što vidiš, ima dosta raznolikosti, ali mi smo osobno često završavali jedući dvije porcije Dal Bhata dnevno, koji je daleko najbolje jelo kad je riječ o omjeru cijene i količine jer je repete praktički podrazumijevan, a često se može nastaviti puniti tanjur dok ne pukneš.
Što se tiče vode, neka sela nude sigurne punionice koje jamče pitkost vode i svakako su ekološkije rješenje od plastičnih boca. Kao što je ranije rečeno, snažno preporučujem jedno od: LifeStraw, filtar za vodu i boca s filtrom: štediš novac i ne moraš se oslanjati na punionice.
Doručak (kaša, omlet, musli)
Na maloj visini: 300–400 rupija.
Na visini (iznad 3000–3500 m): 500–600 rupija.
Ručak/večera (pržena riža, pizza, tjestenina, dal bhat itd. itd.)
Na maloj visini: 450–500 rupija.
Na visini (iznad 3500 m): 700–800 rupija.
Juhe
Na maloj visini: 200–250 rupija.
Na visini (iznad 3500 m): 300–450 rupija.
Čaj
Na maloj visini: 50 rupija.
Na visini (iznad 3500 m): 120 rupija.
Voda
Na maloj visini: 50–100 rupija.
Na visini (iznad 3500 m): 200 rupija.
Kao što je više puta rečeno u ovom vodiču, snažno preporučujem LifeStraw ili filtar za vodu ili bocu s filtrom.
Smještaj je zaista jeftin, a često je čak i besplatan uz konzumiranje 2–3 obroka, osobito ako ti se da cjenkati. Mi smo, na primjer, sobu platili samo u High Campu (350 rupija po osobi) i u Deuraliju (500 rupija za dvokrevetnu).
Biti udvoje sigurno daje prednost kad je riječ o pregovaranju o cijeni, ali i sam se na maloj visini lako može spavati besplatno ili u svakom slučaju plaćajući ne više od 100–200 rupija.
Uz rutu koja vodi do baznog kampa lodge su znatno nevoljniji davati sobu besplatno, osobito od Bamboa naviše; pretpostavljam da s obzirom na veliki priljev ljudi nema potrebe za besplatnim davanjem soba.

Klasična lodge uz rutu.
Za kraj, trošak našeg treka, uključujući dva dana u Katmanduu (prije i poslije treka), dozvole, hranu, smještaj i prijevoz (ukratko baš sve tijekom 22 dana osim ulazne vize u zemlju) iznosio je 310 € po osobi, što iznosi otprilike 15 € dnevno po osobi. Ako si sam, vjerojatno ćeš potrošiti nešto više, a isto vrijedi ako si priuštiš neko alkoholno piće ili neku drugu sitnicu.
U svakom slučaju preporučujem da trek započneš s ekvivalentom od barem 20 € u rupijama u gotovini; uz rutu sigurno ima bankomata u Besisaharu i Jomsomu, ali ne bih se previše oslanjao na njih, plaćanje karticom praktički je nemoguće.
Napuni se gotovinom u Katmanduu ili Pokhari; Nabil Bank omogućuje podizanje do 35.000 rupija uz naknadu od 500 rupija (koristeći moju Maestro karticu CheBanke), dok Standard Chartered Bank omogućuje podizanje do 25.000 bez naknada (koristeći moju Mastercard karticu N26, ali vjerojatno i Visa kartice podižu besplatno). Ovo su dvije najbolje opcije za podizanje gotovine, ovisno o kartici koju imaš.
Za više informacija o tome koje kartice koristiti u inozemstvu (a da ne potrošiš bogatstvo na bankovne naknade) snažno ti preporučujem da pogledaš ovaj članak.

Staza koja kreće iz Upper Pisanga.
Cijelo je područje (a općenito i Nepal) izuzetno sigurno, nikad se nisam osjećao ugroženo, mještani su izuzetno srdačni i susretljivi duž cijele rute. Staze su dobro utvrđene i utabane, lako ih je pratiti, ali kao što je više puta rečeno, uvijek možeš provjeriti Organic Maps u slučaju sumnje.
Jedina prava opasnost može biti visina; osobito ako odlučiš proći krug, mogao bi osjetiti takozvanu visinsku bolest, naime nakon 3000–3500 metara neki ljudi mogu početi osjećati neke simptome: gubitak apetita, otežano disanje, glavobolju, poteškoće sa spavanjem, umor, povraćanje itd.
Evo četiri korisna savjeta:
Postoje i neki lijekovi poput Diamoxa (acetazolamid) koji pomažu u prevenciji visinske bolesti, ali iskreno nemam iskustva s tim i nisam veliki obožavatelj lijekova; po mom je mišljenju bolje slušati vlastito tijelo umjesto oslanjati se na lijekove: aklimatiziraj se polako i, ako se simptomi pogoršaju, siđi na manju visinu. Ipak imaj na umu da je Diamox lijek koji se izdaje na recept i da ga neki trekeri uzimaju preventivno, pa ako razmišljaš o njegovoj uporabi, razgovaraj s liječnikom prije polaska.
Naposljetku, nikad ne kreći bez putnog osiguranja; ako namjeravaš proći samo trek do Poon Hilla, imaš nekoliko odličnih opcija (pogledaj članak), a ako pak želiš proći krug ili bazni kamp Annapurne, jedina tri osiguranja koja pokrivaju tu aktivnost (koliko ja znam) su World Nomads koji omogućuje osiguranje trekinga do 6000 metara dodavanjem kao dodatne aktivnosti, TrueTraveller koji dodavanjem paketa „Extreme Pack” nudi pokriće za trekking iznad 4600 m i naposljetku SafetyWing koji pokriva trekking do 6000 metara dodavanjem paketa „Adventure Sports”. Kao što je ranije rečeno, većina drugih osiguranja staje na 3500 metara, neka i niže.
Napomena: S obzirom na prijevarne prakse nekih lokalnih turoperatora, ako ti doista zatreba evakuacija helikopterom, važno je pokušati kontaktirati osiguravatelja kako bi se sve organiziralo i izbjegli sporovi.
Jedan od mnogih visećih mostova.
Vrlo je vjerojatno da ćeš tijekom putovanja u Nepal morati provesti barem jednu noć u jednom od dvaju gradova, evo nekoliko objekata koji bi ti mogli odgovarati.
Proveo sam dva tjedna u Katmanduu, gdje sam isprobao nekoliko objekata, prvo s tatom, a zatim sam bio sam dok sam čekao vizu za Indiju. Evo mojih preporuka.
Gurung’s Home – Smiješno niske cijene i za spavaonicu i za privatne sobe.
The Sparkling Turtle Backpackers Hostel – Odličan hostel po vrlo dobroj cijeni sa zaista ljubaznim osobljem. Jedina mana je lokacija, naime nalazi se otprilike 3 km od centra Thamela blizu Monkey Templea, a za ostalo je vrlo preporučljiv.
Andes House – Čiste i jeftine privatne sobe u samom središtu Thamela.
HOTEL FORESTWAY Hostel & Backpackers – Odličan jeftin hostel 50 metara od jezera koji nudi i privatne sobe.
Hotel Santana– Ako tražiš isključivo jeftinu privatnu sobu u kojoj ćeš spavati prije ili poslije treka, ne traži dalje.
Imaš pitanja? Ili svježe informacije? Slobodno ostavi komentar ili mi se javi na Instagramu!
Ako ti je ovaj članak bio koristan, onda razmisli o tome da svoje putno osiguranje ugovoriš preko jedne od poveznica na ovoj stranici; time podržavaš moj rad bez ikakvih dodatnih troškova za tebe. Osiguranje koje preporučujem za ovu vrstu putovanja je TrueTraveller, koji dodavanjem paketa „Extreme Pack” nudi pokriće za trekking iznad 4600 metara, ili alternativno SafetyWing uz dodavanje paketa „Adventure Sports” s pokrićem do 6000 metara
Za donacije / virtualne pizze i piva 🙂
